Idu li muzeolozi u Muzej prekinutih veza?

    Kao što sam već napisala, kad osobno nadvlada javno, zapravo nema potrebe pisanja blogova, barem ne onih u okviru stranica javnih ustanova. Ipak uspjeh potisnuti nakrako osobno ili, još bolje, spojih ga s javnim, recimo s imaginarnim posjetom Muzeju prekinutih veza koji je postao zapaženim i nagrađenim europskim muzejskim projektom. 
    Dakle, odgovorno tvrdim iz osobnog iskustva kako nitko tko je u činu razilaženja od partnera ili preispitivanja veze nema uopće potrebu ići u Muzej prekinutih veza kako bi doživio katarzu, čišćenje i sl. A sve to su mi spomenuli kad sam studente na samom početku odvela u klasično muzejski organiziran prostor na Katarinskom trgu sami autori. Možda tek kad bol prođe i čovjek postane snažniji i s novom slikom života, postoji mogućnost da ode u muzej na dobru izložbu, u kazalište na dobru predstavu, pročita dobru knjigu itd. 
    No, za koga je onda otvoren Muzej prekinutih veza? I zašto koristi u nazivu pojam muzeja, a odmah su se prilikom prvog posjeta njegovi osnivači odricali od toga da su muzej. Rekla bih da je namijenjen prije svega turistima 21.st, ali i onim radoznalim građanima Zagreba, odgojenim u kulturi Big Brothera koji su naučili da mogu vidjeti i zavirivati u najintimnije dijelove ljudskih života. "Must see", vjerojatno stoji u Michelinovim vodičima pokraj ove zagrebačke znamenitosti, a hvale se i nazočnošću na TripAdvisor-u. 
    Divim se autorima koji su kapitalizirali jedan duboko bolan i osoban čin, no to je također znak vremena u kojem živimo. A kako bi mogli postati muzejem? Tako da se bave ljudskim, napose rodnim odnosima, tako da analiziraju i interpretiraju razloge prekida, tako da zapravo govore o kulturi i vještini dijaloga i zajedničkog življenja, a ne razdvajanju itd. itd...
   Još neko vrijeme neću imati potrebe otići na Katarinski trg...
   (Žarka Vujić) 

(Preuzeto sa sljedeće adrese: http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/129236/Muzeju-prekinutih-veza-nagrada-za-najinovativniji-muzej.html)

Centar Mate Lovraka

    U proteklom tjednu toliko me okupiralo osobno, osobno osjećajno, spojeno s prijateljima i dragima, grobljima, bolima, tugama i svađama, da je ono stručno - muzeologija i baština - ne nestalo, nego se povuklo i ustupilo mjesto ovom drugom.
    Jednostavno, u tom stručnom - otvaranju Muzeja automobila u Zagrebu, otvaranju nekoliko izložaba, pa i one o dizajnu izložaba itd, u svemu tome za mene nije bilo radosti. Sve do jutros i emisije na Hrvatskom radiju u kojoj je govorio, između ostalih, moj gimnazijski drug Dragutin Trošćan, danas pročelnik Upravnog odjela Općine Veliki Grđevac. On, kojem sam tako dobro znala šaptati u klupi ispred mene u bjelovarskoj Gimnaziji, danas je jako jasno i vrlo lijepo govorio o projektu Centra Mate Lovraka koji od 2011. izrasta svega desetak kilometara od mog rodnog mjesta Pavlovca.
    Ono što se počelo stvarati davno ranije oko Osnovne škole Mate Lovraka danas je toliko ojačalo (nasuprot tužnoj i osamljenoj sobi Mate Lovraka u Školskom muzeju!) i postalo prekrasna memorijska točka, prava kristalna točka baštine koja jedino može nastati unutar zajednice i voljom i trudom zajednice. Jedan mlin i jedan vlak, čitavo mnoštvo djece i roditelja, nastavnika, općinara itd izrodilo je spomenuti centar, poput zadrugara u Vlaku u snijegu. A danas su govorili, ako sam dobro čula, i o gradnji bazena. Dakle, točka se počela pretvarati u (školsku) destinaciju.
     Bravo Grđevčani!
     (Žarka Vujić)

(Ftgr.preuzeta sa stranice http://www.veliki-grdjevac.hr/lovrakov_centar.aspx)