Idu li muzeolozi u Muzej prekinutih veza?

    Kao što sam već napisala, kad osobno nadvlada javno, zapravo nema potrebe pisanja blogova, barem ne onih u okviru stranica javnih ustanova. Ipak uspjeh potisnuti nakrako osobno ili, još bolje, spojih ga s javnim, recimo s imaginarnim posjetom Muzeju prekinutih veza koji je postao zapaženim i nagrađenim europskim muzejskim projektom. 
    Dakle, odgovorno tvrdim iz osobnog iskustva kako nitko tko je u činu razilaženja od partnera ili preispitivanja veze nema uopće potrebu ići u Muzej prekinutih veza kako bi doživio katarzu, čišćenje i sl. A sve to su mi spomenuli kad sam studente na samom početku odvela u klasično muzejski organiziran prostor na Katarinskom trgu sami autori. Možda tek kad bol prođe i čovjek postane snažniji i s novom slikom života, postoji mogućnost da ode u muzej na dobru izložbu, u kazalište na dobru predstavu, pročita dobru knjigu itd. 
    No, za koga je onda otvoren Muzej prekinutih veza? I zašto koristi u nazivu pojam muzeja, a odmah su se prilikom prvog posjeta njegovi osnivači odricali od toga da su muzej. Rekla bih da je namijenjen prije svega turistima 21.st, ali i onim radoznalim građanima Zagreba, odgojenim u kulturi Big Brothera koji su naučili da mogu vidjeti i zavirivati u najintimnije dijelove ljudskih života. "Must see", vjerojatno stoji u Michelinovim vodičima pokraj ove zagrebačke znamenitosti, a hvale se i nazočnošću na TripAdvisor-u. 
    Divim se autorima koji su kapitalizirali jedan duboko bolan i osoban čin, no to je također znak vremena u kojem živimo. A kako bi mogli postati muzejem? Tako da se bave ljudskim, napose rodnim odnosima, tako da analiziraju i interpretiraju razloge prekida, tako da zapravo govore o kulturi i vještini dijaloga i zajedničkog življenja, a ne razdvajanju itd. itd...
   Još neko vrijeme neću imati potrebe otići na Katarinski trg...
   (Žarka Vujić) 

(Preuzeto sa sljedeće adrese: http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/129236/Muzeju-prekinutih-veza-nagrada-za-najinovativniji-muzej.html)

Centar Mate Lovraka

    U proteklom tjednu toliko me okupiralo osobno, osobno osjećajno, spojeno s prijateljima i dragima, grobljima, bolima, tugama i svađama, da je ono stručno - muzeologija i baština - ne nestalo, nego se povuklo i ustupilo mjesto ovom drugom.
    Jednostavno, u tom stručnom - otvaranju Muzeja automobila u Zagrebu, otvaranju nekoliko izložaba, pa i one o dizajnu izložaba itd, u svemu tome za mene nije bilo radosti. Sve do jutros i emisije na Hrvatskom radiju u kojoj je govorio, između ostalih, moj gimnazijski drug Dragutin Trošćan, danas pročelnik Upravnog odjela Općine Veliki Grđevac. On, kojem sam tako dobro znala šaptati u klupi ispred mene u bjelovarskoj Gimnaziji, danas je jako jasno i vrlo lijepo govorio o projektu Centra Mate Lovraka koji od 2011. izrasta svega desetak kilometara od mog rodnog mjesta Pavlovca.
    Ono što se počelo stvarati davno ranije oko Osnovne škole Mate Lovraka danas je toliko ojačalo (nasuprot tužnoj i osamljenoj sobi Mate Lovraka u Školskom muzeju!) i postalo prekrasna memorijska točka, prava kristalna točka baštine koja jedino može nastati unutar zajednice i voljom i trudom zajednice. Jedan mlin i jedan vlak, čitavo mnoštvo djece i roditelja, nastavnika, općinara itd izrodilo je spomenuti centar, poput zadrugara u Vlaku u snijegu. A danas su govorili, ako sam dobro čula, i o gradnji bazena. Dakle, točka se počela pretvarati u (školsku) destinaciju.
     Bravo Grđevčani!
     (Žarka Vujić)

(Ftgr.preuzeta sa stranice http://www.veliki-grdjevac.hr/lovrakov_centar.aspx)

Večera kao muzejski izazov

    Nije lako s održavanjem bloga. Nekada za njega nemam niti snage niti inspiracije, a nekada teme nadolaze ubrzano unatoč svemu. Tako i danas. Akademski suho i jedva zabilježeno spominjanje razredbenog postupka brzo smijenila jedna večera, naravno ona u muzejskom prostoru.
    Dakako, mislim na svečenu večeru koja će se održati u Klovićevim dvorima za najviše uzvanike proslave primanja RH u Europsku uniju. 
    Za mene kao muzeologinju koja se bavi značenjem (muzealnošću) i dodjeljivanjem značenja, prije svega je zanimljivo kako večere tijekom povijesti i dalje ostaju najsnažnija društvena okupljanja u službi potvrđivanja i pamćenja nekog događanja. Dok ručkovi imaju češće radni karakter, večerama, u krilu noći, pridodat je atribut svečanosti i posebnosti.
    Večere u muzejima spominjem studentima kad govorim o oblicima i mogućnostima zarade muzeja. Naravno, pri tome gotovo već mehanički ponavljam potrebu da muzej to čini u skladu sa svojim poslanjem i u ravnoteži zaštite i komunikacije.
    Tako se u praktičnoj literaturi spominje svečana večera pripremljena za 24 osobe u dražesnom malom memorijalnom Soane muzeju usred Londona, a koja mu je uprihodila 24 000 funti. Osobno sam vidjela dopremu luksuznog pribora za jelo i početak pripreme Muzeja za umjetnost i obrt u Budimpešti za večeru sudionika Hungaroringa negdje početkom 21.st.
     Kako li će to biti večeras?  Hoćemo li večeras zapravo svi zaraditi? (Žarka Vujić)

 

(ftgr.preuzeta sa stranice http://en.wikipedia.org/wiki/File:Budapest_Museum_of_Applied_Arts_interior2.jpg)

  

   

Razredbeni postupak iz perspektive profesora muzeologije

       Nas osmero i njih devedesetoro u svečanoj dvorani Učiteljskog fakulteta. Oni u groznici možda i neprospavane noći, testiranja, neizvjesnosti oko upisa i nastavka života u sljedećih nekoliko godina, mi opušteni i sa zrcima humora koja su samo na početku dopirala do njih, poslije više ne. Nakon dva sata koncentriranja na neuobičajena pitanja koja su propitivala ne njihovo faktografsko znanje nego njihove sposobnosti apstraktnog razmišljanja i zaključivanja, umor se osjećao u zraku.
      Isprva sam kao muzeolog uočavala bogate slojeve muzealnosti aule (pozornica, neobično oblikovani otvori za strujanje zraka, starija drvena sjedišta itd), a onda sam počela razmišljati i kao profesor Katedre za muzeologiju. Tko će se od ovih mladih ljudi, povezanih prezimenom na slovo P i željom da se upišu na Filozofski fakultet, opredijeliti za Preddiplomski studij informacijskih znanosti i unutar njega za muzeologiju odnosno baštinu?

      Ako sam strategiju sveopćeg interpretiranja Hrvatske obojala u ranijem postu i tamnijim tonovima, realnost govori da je ona dio našeg dugoročnog kulturnog pa i gospodarskog djelovanja. U tom smislu svaki je zainteresirani student dobrodošao. Propitivanje njihova interesa i broja započet će u trenutku kad se studiranje na svim razinama počne plaćati...

     

(foto: Ž. Vujić)

Interpretirana Hrvatska ili o tome kako ulazimo u Europsku uniju

          Nedavno je proslavljena 300ta obljetnica smrti Pavla Rittera Vitezovića, polihistora, tiskara, grafičara, književnika i kulturnog poslenika općenito i naslov mi je njegove historiografske knjižice Croatia rediviva iz 1700. izronio kao poticaj za igru riječima i značenjem i za stvaranje novog pojma – interpretirana Hrvatska.

         Naime, u tjednu u kojem postajemo članica Europske unije i rastu emocije pojedinih društvenih skupina, a koje ih putem medija nastoje učiniti našim kolektivnima, moja su razmišljanja okrenuta baštini koja se rađa pred našim očima.

Mislim pri tome na puste tvorničke pogone iz kojih su nestali radnici i radnice i koji se pretvaraju u svojevrsne baštinske otoke i za koje se snuju novi sadržaji i komunikacijski oblici. Mislim na obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja u tržišnoj utakmici nastoje pod svaku cijenu uspostaviti svoj specifičan baštinski identitet i prateće proizvode i tako privući kupce. Mislim na one koji osmišljavaju događanja ili, kako to gordo zvuči, evente u svakom mjestu lijepe naše. Tako se rađaju različiti festivali, srednjovjekovni turniri, sajmovi i ini dani koji se sele sa sjevera zemlje na jug i obrnuto i to gotovo u svim godišnjim dobima.

Dakle, upravo tako, ne kao (gospodarski) oživjela nego kao interpretirana Hrvatska ulazimo u Europsku uniju! Jedan stručnjak u području baštine trebao bi se tome radovati ili ipak?

(Žarka Vujić)

(Preuzeto sa stranice Željezničkog muzeja, http://www.hznet.hr/hz_muzej/index.php/zeljeznicka-industrijska-bastina/zagreb)

Glazba kao vrijednost, terapija i baština

     Večeras je zbor Filozofskog fakulteta, već glasoviti Concordia discors, održao dojmljiv završni koncert u ovoj akademskoj godini. Pratim ih i podržavam na različite načine od početka. No, večeras sam posebno osjetila snagu i učinak glazbe, a u što sam se ove godine osvjedočila i sa studentima Diplomskog studija muzeologije prigodom posjeta Memorijalnom muzeju I. Gorana Kovačića u Lukovdolu, pa i na predavanju o multimediji dr.sc. Maje Šojat Bikić u Muzeju grada Zagreba.
     Mi, koji živimo u kulturi slike, prema mojim opažanjima, posebno reagiramo na zvuk i stoga su zvukovi i glazba posebice dobrodošli u muzejima i sličnim baštinskim ustanovama.
      Glazba je univerzalan i snažan jezik. Ako i ne posjedujemo vještinu njena stvaranja i izvođenja, možemo je slušati i osvještavati njene elemente - ritam, tonove, boje, tempa itd. Možemo uživati i svakako se otvarati i osjećati. Nije bez razloga glasoviti pijanist i dirigent Daniel Barenboim osnovao izraelsko-palestinski orkestar West-Eastern Divan Orchestra  kojim je želio uspostaviti most između dviju zaraćenih strana.
      Unesimo zvuk u naše muzeje i galerije, poduprimo kreativno snagu stvaranja i ujedinjenja putem glazbe! Večarašnji koncert poslužio je donošenju odluke kako ću se iduće godine u okviru Osnova upravljanja muzejskim zbirkama baviti glazbom, odnosno glazbenim zbirkama i glazbenom kulturom općenito! Ona spaja...
(Žarka Vujić)

(Foto: Ž. Vujić)

     

Muzeologija, muzeji, muze i vrtovi

      Projekt vrta Filozofskog fakulteta, otvaranje školskog vrta pri poznatoj Osn.školi Davorina Trstenjaka, izložba o najljepšim školskim vrtovima na HRT-u, samo su neke iskrice koje su potaknule ovaj post. 
      Malo je poznato koliko je pojam muzeja povezan s vrtovima. Još su i Plinije i Varon podsjećali kako je priroda prvo prebivalište muza i zbog toga u najpjesničkijem smislu i muzej sam.
      Dakle, prve muzeje imali su naši dubrovački ljetnikovci, pa Koriolan Ćipiko u Kaštel Starom, Hektorović u Starom gradu itd. itd.
      No, moj najdraži muzej - vrt postojao je na sjeveru Hrvatske, Osmanlijama pred nosom i, naslućujem, uprkos. Mislim na vrt književnika, gospodarstvenika, političara i vojnika Nikole VII Zrinskoga. Njegov se vrt, prirodoslovna protuteža numizmatičkim, petrografskim i inim zbirkama koje je posjedovao, nalazio izmješten izvan starog grada Čakovca i toliko je Nikoli bio važan da ga je spomenuo u svojoj oporuci (knjižnicu nije) i još o tome s kolikim je trudom i marom i sam radio na njemu. Od toga vrta ostadoše tek toponim Giardino na Spallinom zemljovidu Međimurja (1670), nekoliko knjiga u ostacima Knjižnice Zrinskih u NSK, moje misli i...
(Žarka Vujić)

(Naslovnica knjige G.B. Ferare De Florum Cultura, preslik iz Knjižnice Zrinskih, NSK)