Nove prakse upravljanja muzejskim zbirkama, a koje se naglašeno promoviraju u Europi zadnjih nekoliko godina, očevidno u okolnostima globalne financijske krize, nude čitavo mnoštvo ideja, zapravo i ne tako novih.
Netko će odmah pomisliti na informacijske tehnologije koje odavno nisu nove. Doista, digitalizacijski projekti zapljusnuli su i našu baštinsku obalu. S projektima dolaze i skriveni tržišni odnosi, kupnja različite informatičke opreme, konkurentske tvrtke koje se specijaliziraju u ovom području itd. No, nisam pomislila na digitalizaciju, nego na toliko spominjanu mobilnost zbirki i građe.
Bi li to možda bilo rješenje za HPM - dozvoliti da, pišem prisjećajući se fundusa s povremenih izložaba - sablja Ljudevita Gaja otputuje do neke škole, po mogućnosti nazvane po slavnom ilircu, jednom od prvih koji je prepoznao snagu koncepta muzeja u oblikovanju nacionalnih identiteta, i mjesec dana gostuje, zaštićena koliko je moguće, u blizini učenika. Dapače, da oni preuzmu odgovornost za nju, da se nastava povijesti, hrvatskog jezika, a zašto ne i tehničkog odgoja (materijal i način izrade) podredi njoj. Ili da tako otputuje Karasova Rimljanka s lutnjom, zašto ne u neku glazbenu školu ili, još bolje, u Zbirku Schneider, smještenu uz radionicu gitara i lutnji u sastavu Glazbene škole Pavao Markovac i da je tamo mogu pogledati i učenici spomenute škole i Škole primijenjenih umjetnosti.
Naravno da bi tako nešto istovremeno značilo i rizik u odnosu na fizičku zaštitu građe, no mislim kako bi u konačnici Muzej dobio pravu publiku i zagovornike,a građa zaštitnike, bez obzira na različito čitanje značenja... (Žarka Vujić)
(nastavni slajd koji govori o fizičkom i intelektalnom dijelu zbirke, a koristi fotografiju Karasove Rimljanke s lutnjom u vlasništvu HPM-a)
