Idu li muzeolozi u Muzej prekinutih veza?

    Kao što sam već napisala, kad osobno nadvlada javno, zapravo nema potrebe pisanja blogova, barem ne onih u okviru stranica javnih ustanova. Ipak uspjeh potisnuti nakrako osobno ili, još bolje, spojih ga s javnim, recimo s imaginarnim posjetom Muzeju prekinutih veza koji je postao zapaženim i nagrađenim europskim muzejskim projektom. 
    Dakle, odgovorno tvrdim iz osobnog iskustva kako nitko tko je u činu razilaženja od partnera ili preispitivanja veze nema uopće potrebu ići u Muzej prekinutih veza kako bi doživio katarzu, čišćenje i sl. A sve to su mi spomenuli kad sam studente na samom početku odvela u klasično muzejski organiziran prostor na Katarinskom trgu sami autori. Možda tek kad bol prođe i čovjek postane snažniji i s novom slikom života, postoji mogućnost da ode u muzej na dobru izložbu, u kazalište na dobru predstavu, pročita dobru knjigu itd. 
    No, za koga je onda otvoren Muzej prekinutih veza? I zašto koristi u nazivu pojam muzeja, a odmah su se prilikom prvog posjeta njegovi osnivači odricali od toga da su muzej. Rekla bih da je namijenjen prije svega turistima 21.st, ali i onim radoznalim građanima Zagreba, odgojenim u kulturi Big Brothera koji su naučili da mogu vidjeti i zavirivati u najintimnije dijelove ljudskih života. "Must see", vjerojatno stoji u Michelinovim vodičima pokraj ove zagrebačke znamenitosti, a hvale se i nazočnošću na TripAdvisor-u. 
    Divim se autorima koji su kapitalizirali jedan duboko bolan i osoban čin, no to je također znak vremena u kojem živimo. A kako bi mogli postati muzejem? Tako da se bave ljudskim, napose rodnim odnosima, tako da analiziraju i interpretiraju razloge prekida, tako da zapravo govore o kulturi i vještini dijaloga i zajedničkog življenja, a ne razdvajanju itd. itd...
   Još neko vrijeme neću imati potrebe otići na Katarinski trg...
   (Žarka Vujić) 

(Preuzeto sa sljedeće adrese: http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/129236/Muzeju-prekinutih-veza-nagrada-za-najinovativniji-muzej.html)