Centar Mate Lovraka

    U proteklom tjednu toliko me okupiralo osobno, osobno osjećajno, spojeno s prijateljima i dragima, grobljima, bolima, tugama i svađama, da je ono stručno - muzeologija i baština - ne nestalo, nego se povuklo i ustupilo mjesto ovom drugom.
    Jednostavno, u tom stručnom - otvaranju Muzeja automobila u Zagrebu, otvaranju nekoliko izložaba, pa i one o dizajnu izložaba itd, u svemu tome za mene nije bilo radosti. Sve do jutros i emisije na Hrvatskom radiju u kojoj je govorio, između ostalih, moj gimnazijski drug Dragutin Trošćan, danas pročelnik Upravnog odjela Općine Veliki Grđevac. On, kojem sam tako dobro znala šaptati u klupi ispred mene u bjelovarskoj Gimnaziji, danas je jako jasno i vrlo lijepo govorio o projektu Centra Mate Lovraka koji od 2011. izrasta svega desetak kilometara od mog rodnog mjesta Pavlovca.
    Ono što se počelo stvarati davno ranije oko Osnovne škole Mate Lovraka danas je toliko ojačalo (nasuprot tužnoj i osamljenoj sobi Mate Lovraka u Školskom muzeju!) i postalo prekrasna memorijska točka, prava kristalna točka baštine koja jedino može nastati unutar zajednice i voljom i trudom zajednice. Jedan mlin i jedan vlak, čitavo mnoštvo djece i roditelja, nastavnika, općinara itd izrodilo je spomenuti centar, poput zadrugara u Vlaku u snijegu. A danas su govorili, ako sam dobro čula, i o gradnji bazena. Dakle, točka se počela pretvarati u (školsku) destinaciju.
     Bravo Grđevčani!
     (Žarka Vujić)

(Ftgr.preuzeta sa stranice http://www.veliki-grdjevac.hr/lovrakov_centar.aspx)