Hrvatski povijesni muzej ili zašto su povijesni muzeji lakmus papir za stanje društva

    Kad napišem kako nisam dugo načinila niti jedan post zbog "ludila rujna", kolege profesori i studenti potpuno će me razumjeti. Ostali građani teško. Čitanje seminarskih radova, onih diplomskih, sastavljanje i ispravljanje testova, konzultacije itd, itd, sve je to sastavni dio života svake jeseni jednog profesora. 
    U takvom ludilu 17.09. dobila sam s potvrdnicom razrješenje članstva u Stručnom povjerenstvu za praćenje provedbe muz.koncepcije Hrvatskog povijesnog muzeja. Bez objašnjenja. Jesam li bila neaktivna? Jesam li nešto propustila? Ne osjećam tako.
Svoje sam mišljenje o zgradi i koncepciji napisala u recenziji projekta i usmeno na okruglom stolu protekle godine. Ima tu doista još dosta toga za raspravu i razradu, ali kolegice i kolege iz tog Muzeja uvijek su bili spremni za nju.   
   Tvornica duhana Zagreb u koju je HPM trebao useliti negdje do 2015. pripada vrhunskoj industrijskoj arhitekturi koja je u Europi i ostatku svijeta već odavna postala uspješnica za smještanje točaka kulturne industrije. Dakako, u sredinama koje imaju bolje financijsko uporište (javno, privatno, partnersko) i, naravno, jasniji stav o svojim nacionalnim identitetima i potrebi da ih se osvijestiti javnosti i turistima. 
    HPM nikada nije imao stalni postav, a što je također znakovito. Kad se sjetim rasprave povjesničara oko interpretiranja nacionalne povijesti 20.st. na okruglom stolu, uz to vizualiziram dominirajuću zgradu Adris grupe koja je zakrila TDZ i pročitam svježe retke bivših i sadašnjih dužnosnika ili njihovih predstavnika o ovoj temi, jako se zamislim. Kao da još dugo nećemo moći imati priliku u neposrednom dodiru s bogatom autentičnom građom držati nastavu povijesti, kulture i društvenih odnosa ili dovesti goste iz inozemstva kojima želimo pojasniti svoj prostor i zbivanja na njemu tijekom stoljeća te naš položaj i osjećaj o svemu tome.
    Mogu li muzeolozi ponuditi neko privremeno rješenje? (Trebalo bi se nastaviti... )
                                                                            (Ž. Vujić)

                                    (preuzeto s interneta isključivo zbog emotivnih/edukativnih razloga)   

Destinacija za odabrane - Legrad - D. Kraljevec - Koprivnica

Prije dvadesetak godina pisala sam o baštini koja ulazi na mala vrata, odnosno o smišljenim tematskim jednodnevnim izletima koje su u svojoj turističkoj ponudi imale dvije učiteljice. Sa svojim pedagoškim i baštinskim iskustvom znale su uvezati u jednom danu za nižeškolce posjet zagrebačkom aerodromu, radio postaji Velika Gorica, nekoj od turopoljskih drvenih crkvica - ljepotica i, mislim, farmi jaja. Djeca bi se vraćala kući uvijek s mali dokazima proživljenog - skuhanim jajetom, naljepnicom i sl. Takvi su se izleti dugo pamtili, i u dječjim i u roditeljskim glavama.
Ove subote i zahvaljujući dvama prijateljima, od kojih je jedan Špiro, automobil, priuštila sam sebi ponovno jednu ovakvu malu veliku izletničku turu. Prvo je to bio Legrad, nekadašnja utvrda Zrinskih na Dravi, a gdje danas ribiči i svi ljubitelji Drave mogu uživati u ovoj rječnoj ljepotici, uređenoj plaži i pogledu na spajanje Drave i Mure. Produži li se još dalje na Zapad, može se stići, recimo, u Donji Kraljevec na Sajam voćara koji se odvija u prekrasno uređenoj školi. Za sebe i za svoje studente snimila sam Zbirku starinskih jabuka koju je sabrala sa žarom i karakteristikama pravog sabirača gospođa Zdenka Horvat.
Na kraju je uslijedio posjet Renesansnom festivalu u Koprivnici koji me je iznenadio veličinom, organiziranošću i smislenom povezanošću s temom, a s kojeg sam izdvojila fotografiju ove ozbiljne djevojčice koja brusi nož ne gledajući na posjetitelje i ne razmišljajući da je punim srcem uključena u nematerijalnu i materijalnu baštinu.
(Žarka Vujić)

(Fotografije napravila Ž. Vujić)