Kad napišem kako nisam dugo načinila niti jedan post zbog "ludila rujna", kolege profesori i studenti potpuno će me razumjeti. Ostali građani teško. Čitanje seminarskih radova, onih diplomskih, sastavljanje i ispravljanje testova, konzultacije itd, itd, sve je to sastavni dio života svake jeseni jednog profesora.
U takvom ludilu 17.09. dobila sam s potvrdnicom razrješenje članstva u Stručnom povjerenstvu za praćenje provedbe muz.koncepcije Hrvatskog povijesnog muzeja. Bez objašnjenja. Jesam li bila neaktivna? Jesam li nešto propustila? Ne osjećam tako.
Svoje sam mišljenje o zgradi i koncepciji napisala u recenziji projekta i usmeno na okruglom stolu protekle godine. Ima tu doista još dosta toga za raspravu i razradu, ali kolegice i kolege iz tog Muzeja uvijek su bili spremni za nju.
Tvornica duhana Zagreb u koju je HPM trebao useliti negdje do 2015. pripada vrhunskoj industrijskoj arhitekturi koja je u Europi i ostatku svijeta već odavna postala uspješnica za smještanje točaka kulturne industrije. Dakako, u sredinama koje imaju bolje financijsko uporište (javno, privatno, partnersko) i, naravno, jasniji stav o svojim nacionalnim identitetima i potrebi da ih se osvijestiti javnosti i turistima.
HPM nikada nije imao stalni postav, a što je također znakovito. Kad se sjetim rasprave povjesničara oko interpretiranja nacionalne povijesti 20.st. na okruglom stolu, uz to vizualiziram dominirajuću zgradu Adris grupe koja je zakrila TDZ i pročitam svježe retke bivših i sadašnjih dužnosnika ili njihovih predstavnika o ovoj temi, jako se zamislim. Kao da još dugo nećemo moći imati priliku u neposrednom dodiru s bogatom autentičnom građom držati nastavu povijesti, kulture i društvenih odnosa ili dovesti goste iz inozemstva kojima želimo pojasniti svoj prostor i zbivanja na njemu tijekom stoljeća te naš položaj i osjećaj o svemu tome.
Mogu li muzeolozi ponuditi neko privremeno rješenje? (Trebalo bi se nastaviti... )
(Ž. Vujić)
(preuzeto s interneta isključivo zbog emotivnih/edukativnih razloga)
Nema komentara:
Objavi komentar