Mora da je vrijedno kad nestaje s vrata!

Božićno razdoblje smijenio Uskrs bez pravog uskrsnuća i umor od svijeta struke i interpretacije ovladao mojim mislima i tijelom. U takvim okolnostima zapustila sam i blog. Prvi znak da nešto treba mijenjati bilo je priznanje studentice na konzultacijama kako je čitala i kako joj se svidio tekst o Muzeju prekinutih veza. Dakle, ipak je netko nešto čitao!

A onda me ponovnom javljanju konačno ponukala - krađa. Naime, s vrata moje sobe na Fakultetu E-324 nestade mali plakat za izložbu instalacije Marka Pogačnika – Labirint višedimenzionalnog prostora – u Tiflološkom muzeju u Zagrebu.

                                                                     

Voljela bih da to zna i umjetnik! Nekome se, pretpostavljam, svidio plakat, a možda i krajnje uravnoteženi reljefni crtež – ilustracija na njemu. U originalu, uz dodirivanje crteža i drvenih reljefa te uz osvajanje prostora prozirnog labirinta čiji krakovi završavaju energetskim prozirnim reljefnim točkama, doživjet će, svjedočim, osjećaj potpune unutrašnje ravnoteže kojeg je za njega priredio poznati iscjelitelj Zemlje Marko Pogačnik sa svojom suprugom Marikom i prijateljicom – stručnjakinjom za osvjetljenje.

Kradljivcu muzejskog plakata želim isto iskustvo. Ta ukrao je pravu mandalu i ni ne zna - zapravo je krenuo na put!

                                                                       (Ž. Vujić)

            

                                                                              

(Autor fotografije: D. Šiftar, TM)

Čestitka

Drage kolegice i kolege, profesionalci u području baštine ili samo ljubitelji konstruiranja baštine,

danas kad i ja i svi vi znate da su i ova Badnjačka večer i sutrašnji Božićni dan, da i oni pripadaju svijetu interpretacije i baštine – ne slavimo ih svi, slavimo ih u različitim vremenskim odsječcima, na različite načine, znanstvenici su postavili toliko teorija o Betlehemskoj zvijezdi i ostalim naoko faktografskim detaljima itd – trebamo ih više nego li ikad. Za okupljanje, dijeljenje iskustava i pozitivnih nakana oko stvaranja, a ne razaranja u području baštine.

Svako dobro!

Žarka Vujić

(Jaslice iz Zavičajnog muzeja u Slatini, snimila mobitelom Ž.Vujić)

Zašto su muzejske publikacije na Interliberu zanimljive predsjedniku Josipoviću?

Danas sam posjetila sa studentima izložbeni prostor Muzejskog dokumentacijskog centra u paviljonu 6 na Interliberu. U okviru kolegija Osnove baštinske komunikacije govorimo o muzejskim publikacijama, njihovoj funkciji danas u odnosu na onu nekada, o njihovim karakteristikama i izdavanju.
Poznati češki muzeolog sa slovačkim boravištem Zbynek Z. Stranski komunikaciju edicijom u muzejima smatrao je krajem 60tih godina 20.st. iznimno važnom u odnosu na ostale oblike komunikacije. Naravno, tada još nije bilo interneta, a ni društvenih mreža, a što je za današnje generacije (prema studentskom interesu hoće li fotografije biti stavljene na facebook stranicu) najčešće okruženje unutar kojeg komuniciraju, pa i s institucijama brige za baštinu.

Naši muzeji izložili su svoju produkciju od oko 500 naslova različitih vrsta muzejskih publikacija. Našlo se tu, osim kataloga poznatih izložaba, muzejskih časopisa i nešto impozantnih monografskih izdanja, i zanimljivih primjera edukativnih publikacija. Napokon, MDC i mr.sc. Snježana Radovanlija Mileusnić ove su godine promovirali i praktični priručnik Što je muzejski katalog?, a koji je nastao na temelju višegodišnjeg iskustva i dobrog poznavanja šarolikog svijeta muzejskog izdavaštva.

Od svega me posebno zaintrigirao podatak da je već treću godinu za redom ovaj izložbeni prostor MDC-a posjetio predsjednik Josipović. Možda on zapravo zastupa i Ministarstvo kulture? 

(Žarka Vujić)

(foto: Ž. Vujić)

Mobilni fundus Hrvatskog povijesnog muzeja kao moguće rješenje do realizacije postava?

    Zastala sam na pitanju mogu li muzeolozi ponuditi privremeno rješenje za izlaganje ili barem činjenje dostupnim bogatog fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja, a rujan se preobratio u listopad, a jesen s hladnim jutarnjim temperaturama u kasno ljeto.
    Nove prakse upravljanja muzejskim zbirkama, a koje se naglašeno promoviraju u Europi zadnjih nekoliko godina, očevidno u okolnostima globalne financijske krize, nude čitavo mnoštvo ideja, zapravo i ne tako novih.
    Netko će odmah pomisliti na informacijske tehnologije koje odavno nisu nove. Doista, digitalizacijski projekti zapljusnuli su i našu baštinsku obalu. S projektima dolaze i skriveni tržišni odnosi, kupnja različite informatičke opreme, konkurentske tvrtke koje se specijaliziraju u ovom području itd. No, nisam pomislila na digitalizaciju, nego na toliko spominjanu mobilnost zbirki i građe. 
    Bi li to možda bilo rješenje za HPM - dozvoliti da, pišem prisjećajući se fundusa s povremenih izložaba - sablja Ljudevita Gaja otputuje do neke škole, po mogućnosti nazvane po slavnom ilircu, jednom od prvih koji je prepoznao snagu koncepta muzeja u oblikovanju nacionalnih identiteta, i mjesec dana gostuje, zaštićena koliko je moguće, u blizini učenika. Dapače, da oni preuzmu odgovornost za nju, da se nastava povijesti, hrvatskog jezika, a zašto ne i tehničkog odgoja (materijal i način izrade) podredi njoj. Ili da tako otputuje Karasova Rimljanka s lutnjom, zašto ne u neku glazbenu školu ili, još bolje, u Zbirku Schneider, smještenu uz radionicu gitara i lutnji u sastavu Glazbene škole Pavao Markovac i da je tamo mogu pogledati i učenici spomenute škole i Škole primijenjenih umjetnosti.
   Naravno da bi tako nešto istovremeno značilo i rizik u odnosu na fizičku zaštitu građe, no mislim kako bi u konačnici Muzej dobio pravu publiku i zagovornike,a građa zaštitnike, bez obzira na različito čitanje značenja... (Žarka Vujić)   

(nastavni slajd koji govori o fizičkom i intelektalnom dijelu zbirke, a koristi fotografiju Karasove Rimljanke s lutnjom u vlasništvu HPM-a)

 

Hrvatski povijesni muzej ili zašto su povijesni muzeji lakmus papir za stanje društva

    Kad napišem kako nisam dugo načinila niti jedan post zbog "ludila rujna", kolege profesori i studenti potpuno će me razumjeti. Ostali građani teško. Čitanje seminarskih radova, onih diplomskih, sastavljanje i ispravljanje testova, konzultacije itd, itd, sve je to sastavni dio života svake jeseni jednog profesora. 
    U takvom ludilu 17.09. dobila sam s potvrdnicom razrješenje članstva u Stručnom povjerenstvu za praćenje provedbe muz.koncepcije Hrvatskog povijesnog muzeja. Bez objašnjenja. Jesam li bila neaktivna? Jesam li nešto propustila? Ne osjećam tako.
Svoje sam mišljenje o zgradi i koncepciji napisala u recenziji projekta i usmeno na okruglom stolu protekle godine. Ima tu doista još dosta toga za raspravu i razradu, ali kolegice i kolege iz tog Muzeja uvijek su bili spremni za nju.   
   Tvornica duhana Zagreb u koju je HPM trebao useliti negdje do 2015. pripada vrhunskoj industrijskoj arhitekturi koja je u Europi i ostatku svijeta već odavna postala uspješnica za smještanje točaka kulturne industrije. Dakako, u sredinama koje imaju bolje financijsko uporište (javno, privatno, partnersko) i, naravno, jasniji stav o svojim nacionalnim identitetima i potrebi da ih se osvijestiti javnosti i turistima. 
    HPM nikada nije imao stalni postav, a što je također znakovito. Kad se sjetim rasprave povjesničara oko interpretiranja nacionalne povijesti 20.st. na okruglom stolu, uz to vizualiziram dominirajuću zgradu Adris grupe koja je zakrila TDZ i pročitam svježe retke bivših i sadašnjih dužnosnika ili njihovih predstavnika o ovoj temi, jako se zamislim. Kao da još dugo nećemo moći imati priliku u neposrednom dodiru s bogatom autentičnom građom držati nastavu povijesti, kulture i društvenih odnosa ili dovesti goste iz inozemstva kojima želimo pojasniti svoj prostor i zbivanja na njemu tijekom stoljeća te naš položaj i osjećaj o svemu tome.
    Mogu li muzeolozi ponuditi neko privremeno rješenje? (Trebalo bi se nastaviti... )
                                                                            (Ž. Vujić)

                                    (preuzeto s interneta isključivo zbog emotivnih/edukativnih razloga)   

Destinacija za odabrane - Legrad - D. Kraljevec - Koprivnica

Prije dvadesetak godina pisala sam o baštini koja ulazi na mala vrata, odnosno o smišljenim tematskim jednodnevnim izletima koje su u svojoj turističkoj ponudi imale dvije učiteljice. Sa svojim pedagoškim i baštinskim iskustvom znale su uvezati u jednom danu za nižeškolce posjet zagrebačkom aerodromu, radio postaji Velika Gorica, nekoj od turopoljskih drvenih crkvica - ljepotica i, mislim, farmi jaja. Djeca bi se vraćala kući uvijek s mali dokazima proživljenog - skuhanim jajetom, naljepnicom i sl. Takvi su se izleti dugo pamtili, i u dječjim i u roditeljskim glavama.
Ove subote i zahvaljujući dvama prijateljima, od kojih je jedan Špiro, automobil, priuštila sam sebi ponovno jednu ovakvu malu veliku izletničku turu. Prvo je to bio Legrad, nekadašnja utvrda Zrinskih na Dravi, a gdje danas ribiči i svi ljubitelji Drave mogu uživati u ovoj rječnoj ljepotici, uređenoj plaži i pogledu na spajanje Drave i Mure. Produži li se još dalje na Zapad, može se stići, recimo, u Donji Kraljevec na Sajam voćara koji se odvija u prekrasno uređenoj školi. Za sebe i za svoje studente snimila sam Zbirku starinskih jabuka koju je sabrala sa žarom i karakteristikama pravog sabirača gospođa Zdenka Horvat.
Na kraju je uslijedio posjet Renesansnom festivalu u Koprivnici koji me je iznenadio veličinom, organiziranošću i smislenom povezanošću s temom, a s kojeg sam izdvojila fotografiju ove ozbiljne djevojčice koja brusi nož ne gledajući na posjetitelje i ne razmišljajući da je punim srcem uključena u nematerijalnu i materijalnu baštinu.
(Žarka Vujić)

(Fotografije napravila Ž. Vujić)



Pranje rublja kao baština

     Osobno i javno utišavanje napokon prekidam. I to ni manje ni više nego donoseći retke o pranju rublja.
     Naime, jučer sam bila na zajedničkom obnavljanju tradicije u Novom Virju gdje je Udruga žena Drenovica, potaknuta živom aktivnošću mladih i mlađih koji djeluju unutar Udruge za očuvanje baštine Konak, organizirala pokazivanje nekadašnjeg načina ili bolje, ženske obaveze pranja rublja na rijeci Dravi.
     Ono što je nekada bio težak posao, osobito zimi kad se prvo morao razbijati led i potom tijelo priviknuti na mrzlu vodu, danas je postao povod zajedničkog prenošenja sjećanja, no ponajviše zajedničkog okupljanja i druženja u nedjeljnom danu. I to još uvijek samo za članove lokalne zajednice ili one koji su rođeni ili nekada živjeli u ovom lijepom i dugom podravskom mjestu nadomak Drave.
     Osobno i kao muzeologu drago mi je da se to ne priprema samo zbog turista. Napokon, oni će već pronaći to događanje, možda kao korisnici adrenalinski poticajnijih nizinskih biciklističkih staza kojima je Bilogora i ovaj dio Podravine premrežen. Uživajmo do tada!
                                                                Žarka Vujić

(Foto: Ž. Vujić)