Večera kao muzejski izazov

    Nije lako s održavanjem bloga. Nekada za njega nemam niti snage niti inspiracije, a nekada teme nadolaze ubrzano unatoč svemu. Tako i danas. Akademski suho i jedva zabilježeno spominjanje razredbenog postupka brzo smijenila jedna večera, naravno ona u muzejskom prostoru.
    Dakako, mislim na svečenu večeru koja će se održati u Klovićevim dvorima za najviše uzvanike proslave primanja RH u Europsku uniju. 
    Za mene kao muzeologinju koja se bavi značenjem (muzealnošću) i dodjeljivanjem značenja, prije svega je zanimljivo kako večere tijekom povijesti i dalje ostaju najsnažnija društvena okupljanja u službi potvrđivanja i pamćenja nekog događanja. Dok ručkovi imaju češće radni karakter, večerama, u krilu noći, pridodat je atribut svečanosti i posebnosti.
    Večere u muzejima spominjem studentima kad govorim o oblicima i mogućnostima zarade muzeja. Naravno, pri tome gotovo već mehanički ponavljam potrebu da muzej to čini u skladu sa svojim poslanjem i u ravnoteži zaštite i komunikacije.
    Tako se u praktičnoj literaturi spominje svečana večera pripremljena za 24 osobe u dražesnom malom memorijalnom Soane muzeju usred Londona, a koja mu je uprihodila 24 000 funti. Osobno sam vidjela dopremu luksuznog pribora za jelo i početak pripreme Muzeja za umjetnost i obrt u Budimpešti za večeru sudionika Hungaroringa negdje početkom 21.st.
     Kako li će to biti večeras?  Hoćemo li večeras zapravo svi zaraditi? (Žarka Vujić)

 

(ftgr.preuzeta sa stranice http://en.wikipedia.org/wiki/File:Budapest_Museum_of_Applied_Arts_interior2.jpg)

  

   

Razredbeni postupak iz perspektive profesora muzeologije

       Nas osmero i njih devedesetoro u svečanoj dvorani Učiteljskog fakulteta. Oni u groznici možda i neprospavane noći, testiranja, neizvjesnosti oko upisa i nastavka života u sljedećih nekoliko godina, mi opušteni i sa zrcima humora koja su samo na početku dopirala do njih, poslije više ne. Nakon dva sata koncentriranja na neuobičajena pitanja koja su propitivala ne njihovo faktografsko znanje nego njihove sposobnosti apstraktnog razmišljanja i zaključivanja, umor se osjećao u zraku.
      Isprva sam kao muzeolog uočavala bogate slojeve muzealnosti aule (pozornica, neobično oblikovani otvori za strujanje zraka, starija drvena sjedišta itd), a onda sam počela razmišljati i kao profesor Katedre za muzeologiju. Tko će se od ovih mladih ljudi, povezanih prezimenom na slovo P i željom da se upišu na Filozofski fakultet, opredijeliti za Preddiplomski studij informacijskih znanosti i unutar njega za muzeologiju odnosno baštinu?

      Ako sam strategiju sveopćeg interpretiranja Hrvatske obojala u ranijem postu i tamnijim tonovima, realnost govori da je ona dio našeg dugoročnog kulturnog pa i gospodarskog djelovanja. U tom smislu svaki je zainteresirani student dobrodošao. Propitivanje njihova interesa i broja započet će u trenutku kad se studiranje na svim razinama počne plaćati...

     

(foto: Ž. Vujić)

Interpretirana Hrvatska ili o tome kako ulazimo u Europsku uniju

          Nedavno je proslavljena 300ta obljetnica smrti Pavla Rittera Vitezovića, polihistora, tiskara, grafičara, književnika i kulturnog poslenika općenito i naslov mi je njegove historiografske knjižice Croatia rediviva iz 1700. izronio kao poticaj za igru riječima i značenjem i za stvaranje novog pojma – interpretirana Hrvatska.

         Naime, u tjednu u kojem postajemo članica Europske unije i rastu emocije pojedinih društvenih skupina, a koje ih putem medija nastoje učiniti našim kolektivnima, moja su razmišljanja okrenuta baštini koja se rađa pred našim očima.

Mislim pri tome na puste tvorničke pogone iz kojih su nestali radnici i radnice i koji se pretvaraju u svojevrsne baštinske otoke i za koje se snuju novi sadržaji i komunikacijski oblici. Mislim na obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja u tržišnoj utakmici nastoje pod svaku cijenu uspostaviti svoj specifičan baštinski identitet i prateće proizvode i tako privući kupce. Mislim na one koji osmišljavaju događanja ili, kako to gordo zvuči, evente u svakom mjestu lijepe naše. Tako se rađaju različiti festivali, srednjovjekovni turniri, sajmovi i ini dani koji se sele sa sjevera zemlje na jug i obrnuto i to gotovo u svim godišnjim dobima.

Dakle, upravo tako, ne kao (gospodarski) oživjela nego kao interpretirana Hrvatska ulazimo u Europsku uniju! Jedan stručnjak u području baštine trebao bi se tome radovati ili ipak?

(Žarka Vujić)

(Preuzeto sa stranice Željezničkog muzeja, http://www.hznet.hr/hz_muzej/index.php/zeljeznicka-industrijska-bastina/zagreb)

Glazba kao vrijednost, terapija i baština

     Večeras je zbor Filozofskog fakulteta, već glasoviti Concordia discors, održao dojmljiv završni koncert u ovoj akademskoj godini. Pratim ih i podržavam na različite načine od početka. No, večeras sam posebno osjetila snagu i učinak glazbe, a u što sam se ove godine osvjedočila i sa studentima Diplomskog studija muzeologije prigodom posjeta Memorijalnom muzeju I. Gorana Kovačića u Lukovdolu, pa i na predavanju o multimediji dr.sc. Maje Šojat Bikić u Muzeju grada Zagreba.
     Mi, koji živimo u kulturi slike, prema mojim opažanjima, posebno reagiramo na zvuk i stoga su zvukovi i glazba posebice dobrodošli u muzejima i sličnim baštinskim ustanovama.
      Glazba je univerzalan i snažan jezik. Ako i ne posjedujemo vještinu njena stvaranja i izvođenja, možemo je slušati i osvještavati njene elemente - ritam, tonove, boje, tempa itd. Možemo uživati i svakako se otvarati i osjećati. Nije bez razloga glasoviti pijanist i dirigent Daniel Barenboim osnovao izraelsko-palestinski orkestar West-Eastern Divan Orchestra  kojim je želio uspostaviti most između dviju zaraćenih strana.
      Unesimo zvuk u naše muzeje i galerije, poduprimo kreativno snagu stvaranja i ujedinjenja putem glazbe! Večarašnji koncert poslužio je donošenju odluke kako ću se iduće godine u okviru Osnova upravljanja muzejskim zbirkama baviti glazbom, odnosno glazbenim zbirkama i glazbenom kulturom općenito! Ona spaja...
(Žarka Vujić)

(Foto: Ž. Vujić)

     

Muzeologija, muzeji, muze i vrtovi

      Projekt vrta Filozofskog fakulteta, otvaranje školskog vrta pri poznatoj Osn.školi Davorina Trstenjaka, izložba o najljepšim školskim vrtovima na HRT-u, samo su neke iskrice koje su potaknule ovaj post. 
      Malo je poznato koliko je pojam muzeja povezan s vrtovima. Još su i Plinije i Varon podsjećali kako je priroda prvo prebivalište muza i zbog toga u najpjesničkijem smislu i muzej sam.
      Dakle, prve muzeje imali su naši dubrovački ljetnikovci, pa Koriolan Ćipiko u Kaštel Starom, Hektorović u Starom gradu itd. itd.
      No, moj najdraži muzej - vrt postojao je na sjeveru Hrvatske, Osmanlijama pred nosom i, naslućujem, uprkos. Mislim na vrt književnika, gospodarstvenika, političara i vojnika Nikole VII Zrinskoga. Njegov se vrt, prirodoslovna protuteža numizmatičkim, petrografskim i inim zbirkama koje je posjedovao, nalazio izmješten izvan starog grada Čakovca i toliko je Nikoli bio važan da ga je spomenuo u svojoj oporuci (knjižnicu nije) i još o tome s kolikim je trudom i marom i sam radio na njemu. Od toga vrta ostadoše tek toponim Giardino na Spallinom zemljovidu Međimurja (1670), nekoliko knjiga u ostacima Knjižnice Zrinskih u NSK, moje misli i...
(Žarka Vujić)

(Naslovnica knjige G.B. Ferare De Florum Cultura, preslik iz Knjižnice Zrinskih, NSK)

     

Kako to radi Ujedinjeno kraljevstvo ili što misli britanski puk o muzejima

Nedavno sam dobila el.poštom od najbližih prijatelja, i nastavila dijeliti mladim ljudima koje također smatram prijateljima, oveći dokument naslovljen kao Javna percepcija i odnos prema ulogama muzeja u društvu: izvješće pripremljeno od strane tvrtke Britains Think za Museum Association (ožujak 2013). Dakle, jedna od najpoznatijih europskih muzejskih strukovnih udruga, unatoč brojnim istraživanjima korisnika koja su provedena zadnja tri desetljeća na Otoku, odlučila se na još jedno, i to doista na nacionalnoj razini, a sve kako bi se oblikovalo strateško promišljanje Muzeji 2020: vizija. Vjerujem kako će i vama čitav dokument, ili samo bitan sažetak, ili pak o metodologiji, biti jednako zanimljiv kao i meni (Ah ti usmjereni muzeolozi, umjesto da uživaju u Muzeju u loncu oni čitaju izvješća!).

Najvažnije uloge, više nego li sam očekivala, i dalje se kreću oko zaštite i zbirki i osvještavanja nacionalnog identiteta pomoću njih (zašto ne i jačanja ponosa), ali i oko osiguravanja njihove stalne dostupnosti. U te najviše prioritete pripada i stvaranje ili bolje dijeljenje znanja u muzejima i to svima - kao zabavno obrazovanje za svu djecu i kao saznavanje provjerenih informacija za sve odrasle itd. itd. Eto, na tragu toga i ja dijelim sa svima ovaj link:

http://www.museumsassociation.org/download?id=954916

(Žarka Vujić)

Muzejska pismenost

     Carol B. Stapp iznijela je na svjetlo javnosti 1984. godine pojam muzejske pismenosti, a koji je podrazumijevao filozofiju muzeja zasnovanu na pristupačnosti i to s dubokim i vidljivim posljedicima u svim načelima i praksama muzeja. Posjetitelji u kojima je razvijeno povjerenje i osjećaj ugode u odnosu na muzej, to su oni "pismeni". No, tijekom vremena dr.sc. C. Stapp dopunila je svoje razmišljanje i progovorila i o obostranom opismenjavanju, odnosno ne samo o muzejski pismenoj publici, nego i o posjetiteljski opismenjenim muzealcima (Ta živimo u vremenu dvosmjerne komunikacije!). Danas me ja na stolu u E-316 dočekala oveća koverta poslana iz Zagreba. U njoj su se nalazile Pjesme iz muzejskog života koje je početkom 50tih 20.st. napisao muzejski i literarno izuzetno pismeni kolar i radnik Vagon tvornice u Slavonskom Brodu Ivan Šimunić (1897-1978). Naime, u to je vrijeme, odmah po osnutku, radio i bio vezan uz Muzej Đakovštine. Ljepšeg i toplijeg primjera za muzejsku pismenost ili pismenost u muzeju, kako vam drago, nisam našla.
(Žarka Vujić)


U muzeju       

Kada gledam ovdje
raznovrsne stvari
u njima se kriju
umjetničke tvari.

Kad gledamo ovdje
razna pomagala,
zapitat će netko
kako su se zvala.

Kad gledamo ovdje
kako neko stvara,
ta biti će uvijek
narodnoga čara...
(1952)

Caravaggio

Jučer je u MUO-u otvorena izložba zasnovana na Caravaggiovoj slici Večera u Emausu. Svakog muzeologa mora zanimati kako je muzejski interpretirano to jedno umjetničko djelo i stoga je posjet obavezan. 

Studentima govorim kako predmete čuvamo i skupljamo, bilo osobno bilo kolektivno, ponajviše u funkciji pamćenja, odnosno, kasnije, sjećanja. No, navalu sjećanja u meni je probudila i pozivnica za tu izložbu, obična reprodukcija. Prije svega priznajem sjećanje na izložbu Napuljskog slikarstva davne 1983. u Grand Palaisu u Parizu. Čitav mali opus Caravaggiovih radova prouzročio je tada uzbuđenje kod jedne apsolventice studija povijesti umjetnosti, od muzeologije još gotovo da i nije bilo niti - m.

Tri desetljeća poslije nazočna je i mala tuga muzeologa – zašto Caravaggio nije mogao biti izložen u Strossmayerovoj galeriji, u prirodnom okolišu za izlaganje djela starih majstora u Hrvatskoj? Možda bi upravo taj čin pokrenuo akciju i izvlačenje Galerije iz zaborava javnosti, možda doveo i do razmišljanja o promjeni njenog stalnog postava, osvježenju unutarnjeg uređenja, možda...
(Žarka Vujić)   

                                                         (ftgr.pozivnice, Ž. Vujić)

Izložba Cultureshutdown: Dan solidarnosti za kulturu BIH

            Ova izložba trebala se održati na Filozofskom fakultetu, no poradi tehničkih razloga do toga nije došlo. Žao mi je, jer bez zadrške podržavam kolege iz Sarajeva koji su, između ostalog, suočeni sa zatvaranjem svog najstarijeg, Zemaljskog muzeja. Podržavala sam ih i davno prije dok su bili moji studenti na Poslijediplomskom studiju i saznavala od njih iz prve ruke kako to započinje gašenje kulture. Recimo, smanjenjem ili dokidanjem grijanja u zimsko doba (Nedavno smo mogli vidjeti u dokumentarnom filmu kako se najveća knjižnica u Pjongjangu ne grije).

Smatrala sam, dođe li izložba na Fakultet uz potporu Katedre za muzeologiju, treba joj, uzimajući u obzir drugo okruženje i okolnosti. pridodali nove interpretativne elemente. Recimo, naše zajedničko (profesorsko i studentsko) razmišljanje prepoznajemo li znakove gašenja kulture i u Hrvatskoj.

Ja ih prepoznajem. Pojavljuju se kao nepopunjavanje slobodnih radnih mjesta u lokalnim muzejima, kao veliki broj kandidata na stručnim ispitima za muzejska zvanja a od kojih mnogi znaju da ih ne čeka radno mjesto, kao smanjivanje sredstava, posebice za izložbenu djelatnost, kao povratak Muzeja Marton u Samobor (privatan projekt koji nije uspio zaživjeti u centru Zagreba u blizini Muzeja prekinutuh veza), itd, itd.

Koje znakove vi uočavate?              (Žarka Vujić)

        Performance kao sastavni dio otvaranja izložbe u Arh.muzeju u Zagrebu 

                             (ftgr. preuzeta uz dozvolu s osobnog fbook profila)