Čestitka

Drage kolegice i kolege, profesionalci u području baštine ili samo ljubitelji konstruiranja baštine,

danas kad i ja i svi vi znate da su i ova Badnjačka večer i sutrašnji Božićni dan, da i oni pripadaju svijetu interpretacije i baštine – ne slavimo ih svi, slavimo ih u različitim vremenskim odsječcima, na različite načine, znanstvenici su postavili toliko teorija o Betlehemskoj zvijezdi i ostalim naoko faktografskim detaljima itd – trebamo ih više nego li ikad. Za okupljanje, dijeljenje iskustava i pozitivnih nakana oko stvaranja, a ne razaranja u području baštine.

Svako dobro!

Žarka Vujić

(Jaslice iz Zavičajnog muzeja u Slatini, snimila mobitelom Ž.Vujić)

Zašto su muzejske publikacije na Interliberu zanimljive predsjedniku Josipoviću?

Danas sam posjetila sa studentima izložbeni prostor Muzejskog dokumentacijskog centra u paviljonu 6 na Interliberu. U okviru kolegija Osnove baštinske komunikacije govorimo o muzejskim publikacijama, njihovoj funkciji danas u odnosu na onu nekada, o njihovim karakteristikama i izdavanju.
Poznati češki muzeolog sa slovačkim boravištem Zbynek Z. Stranski komunikaciju edicijom u muzejima smatrao je krajem 60tih godina 20.st. iznimno važnom u odnosu na ostale oblike komunikacije. Naravno, tada još nije bilo interneta, a ni društvenih mreža, a što je za današnje generacije (prema studentskom interesu hoće li fotografije biti stavljene na facebook stranicu) najčešće okruženje unutar kojeg komuniciraju, pa i s institucijama brige za baštinu.

Naši muzeji izložili su svoju produkciju od oko 500 naslova različitih vrsta muzejskih publikacija. Našlo se tu, osim kataloga poznatih izložaba, muzejskih časopisa i nešto impozantnih monografskih izdanja, i zanimljivih primjera edukativnih publikacija. Napokon, MDC i mr.sc. Snježana Radovanlija Mileusnić ove su godine promovirali i praktični priručnik Što je muzejski katalog?, a koji je nastao na temelju višegodišnjeg iskustva i dobrog poznavanja šarolikog svijeta muzejskog izdavaštva.

Od svega me posebno zaintrigirao podatak da je već treću godinu za redom ovaj izložbeni prostor MDC-a posjetio predsjednik Josipović. Možda on zapravo zastupa i Ministarstvo kulture? 

(Žarka Vujić)

(foto: Ž. Vujić)

Mobilni fundus Hrvatskog povijesnog muzeja kao moguće rješenje do realizacije postava?

    Zastala sam na pitanju mogu li muzeolozi ponuditi privremeno rješenje za izlaganje ili barem činjenje dostupnim bogatog fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja, a rujan se preobratio u listopad, a jesen s hladnim jutarnjim temperaturama u kasno ljeto.
    Nove prakse upravljanja muzejskim zbirkama, a koje se naglašeno promoviraju u Europi zadnjih nekoliko godina, očevidno u okolnostima globalne financijske krize, nude čitavo mnoštvo ideja, zapravo i ne tako novih.
    Netko će odmah pomisliti na informacijske tehnologije koje odavno nisu nove. Doista, digitalizacijski projekti zapljusnuli su i našu baštinsku obalu. S projektima dolaze i skriveni tržišni odnosi, kupnja različite informatičke opreme, konkurentske tvrtke koje se specijaliziraju u ovom području itd. No, nisam pomislila na digitalizaciju, nego na toliko spominjanu mobilnost zbirki i građe. 
    Bi li to možda bilo rješenje za HPM - dozvoliti da, pišem prisjećajući se fundusa s povremenih izložaba - sablja Ljudevita Gaja otputuje do neke škole, po mogućnosti nazvane po slavnom ilircu, jednom od prvih koji je prepoznao snagu koncepta muzeja u oblikovanju nacionalnih identiteta, i mjesec dana gostuje, zaštićena koliko je moguće, u blizini učenika. Dapače, da oni preuzmu odgovornost za nju, da se nastava povijesti, hrvatskog jezika, a zašto ne i tehničkog odgoja (materijal i način izrade) podredi njoj. Ili da tako otputuje Karasova Rimljanka s lutnjom, zašto ne u neku glazbenu školu ili, još bolje, u Zbirku Schneider, smještenu uz radionicu gitara i lutnji u sastavu Glazbene škole Pavao Markovac i da je tamo mogu pogledati i učenici spomenute škole i Škole primijenjenih umjetnosti.
   Naravno da bi tako nešto istovremeno značilo i rizik u odnosu na fizičku zaštitu građe, no mislim kako bi u konačnici Muzej dobio pravu publiku i zagovornike,a građa zaštitnike, bez obzira na različito čitanje značenja... (Žarka Vujić)   

(nastavni slajd koji govori o fizičkom i intelektalnom dijelu zbirke, a koristi fotografiju Karasove Rimljanke s lutnjom u vlasništvu HPM-a)

 

Hrvatski povijesni muzej ili zašto su povijesni muzeji lakmus papir za stanje društva

    Kad napišem kako nisam dugo načinila niti jedan post zbog "ludila rujna", kolege profesori i studenti potpuno će me razumjeti. Ostali građani teško. Čitanje seminarskih radova, onih diplomskih, sastavljanje i ispravljanje testova, konzultacije itd, itd, sve je to sastavni dio života svake jeseni jednog profesora. 
    U takvom ludilu 17.09. dobila sam s potvrdnicom razrješenje članstva u Stručnom povjerenstvu za praćenje provedbe muz.koncepcije Hrvatskog povijesnog muzeja. Bez objašnjenja. Jesam li bila neaktivna? Jesam li nešto propustila? Ne osjećam tako.
Svoje sam mišljenje o zgradi i koncepciji napisala u recenziji projekta i usmeno na okruglom stolu protekle godine. Ima tu doista još dosta toga za raspravu i razradu, ali kolegice i kolege iz tog Muzeja uvijek su bili spremni za nju.   
   Tvornica duhana Zagreb u koju je HPM trebao useliti negdje do 2015. pripada vrhunskoj industrijskoj arhitekturi koja je u Europi i ostatku svijeta već odavna postala uspješnica za smještanje točaka kulturne industrije. Dakako, u sredinama koje imaju bolje financijsko uporište (javno, privatno, partnersko) i, naravno, jasniji stav o svojim nacionalnim identitetima i potrebi da ih se osvijestiti javnosti i turistima. 
    HPM nikada nije imao stalni postav, a što je također znakovito. Kad se sjetim rasprave povjesničara oko interpretiranja nacionalne povijesti 20.st. na okruglom stolu, uz to vizualiziram dominirajuću zgradu Adris grupe koja je zakrila TDZ i pročitam svježe retke bivših i sadašnjih dužnosnika ili njihovih predstavnika o ovoj temi, jako se zamislim. Kao da još dugo nećemo moći imati priliku u neposrednom dodiru s bogatom autentičnom građom držati nastavu povijesti, kulture i društvenih odnosa ili dovesti goste iz inozemstva kojima želimo pojasniti svoj prostor i zbivanja na njemu tijekom stoljeća te naš položaj i osjećaj o svemu tome.
    Mogu li muzeolozi ponuditi neko privremeno rješenje? (Trebalo bi se nastaviti... )
                                                                            (Ž. Vujić)

                                    (preuzeto s interneta isključivo zbog emotivnih/edukativnih razloga)   

Destinacija za odabrane - Legrad - D. Kraljevec - Koprivnica

Prije dvadesetak godina pisala sam o baštini koja ulazi na mala vrata, odnosno o smišljenim tematskim jednodnevnim izletima koje su u svojoj turističkoj ponudi imale dvije učiteljice. Sa svojim pedagoškim i baštinskim iskustvom znale su uvezati u jednom danu za nižeškolce posjet zagrebačkom aerodromu, radio postaji Velika Gorica, nekoj od turopoljskih drvenih crkvica - ljepotica i, mislim, farmi jaja. Djeca bi se vraćala kući uvijek s mali dokazima proživljenog - skuhanim jajetom, naljepnicom i sl. Takvi su se izleti dugo pamtili, i u dječjim i u roditeljskim glavama.
Ove subote i zahvaljujući dvama prijateljima, od kojih je jedan Špiro, automobil, priuštila sam sebi ponovno jednu ovakvu malu veliku izletničku turu. Prvo je to bio Legrad, nekadašnja utvrda Zrinskih na Dravi, a gdje danas ribiči i svi ljubitelji Drave mogu uživati u ovoj rječnoj ljepotici, uređenoj plaži i pogledu na spajanje Drave i Mure. Produži li se još dalje na Zapad, može se stići, recimo, u Donji Kraljevec na Sajam voćara koji se odvija u prekrasno uređenoj školi. Za sebe i za svoje studente snimila sam Zbirku starinskih jabuka koju je sabrala sa žarom i karakteristikama pravog sabirača gospođa Zdenka Horvat.
Na kraju je uslijedio posjet Renesansnom festivalu u Koprivnici koji me je iznenadio veličinom, organiziranošću i smislenom povezanošću s temom, a s kojeg sam izdvojila fotografiju ove ozbiljne djevojčice koja brusi nož ne gledajući na posjetitelje i ne razmišljajući da je punim srcem uključena u nematerijalnu i materijalnu baštinu.
(Žarka Vujić)

(Fotografije napravila Ž. Vujić)



Pranje rublja kao baština

     Osobno i javno utišavanje napokon prekidam. I to ni manje ni više nego donoseći retke o pranju rublja.
     Naime, jučer sam bila na zajedničkom obnavljanju tradicije u Novom Virju gdje je Udruga žena Drenovica, potaknuta živom aktivnošću mladih i mlađih koji djeluju unutar Udruge za očuvanje baštine Konak, organizirala pokazivanje nekadašnjeg načina ili bolje, ženske obaveze pranja rublja na rijeci Dravi.
     Ono što je nekada bio težak posao, osobito zimi kad se prvo morao razbijati led i potom tijelo priviknuti na mrzlu vodu, danas je postao povod zajedničkog prenošenja sjećanja, no ponajviše zajedničkog okupljanja i druženja u nedjeljnom danu. I to još uvijek samo za članove lokalne zajednice ili one koji su rođeni ili nekada živjeli u ovom lijepom i dugom podravskom mjestu nadomak Drave.
     Osobno i kao muzeologu drago mi je da se to ne priprema samo zbog turista. Napokon, oni će već pronaći to događanje, možda kao korisnici adrenalinski poticajnijih nizinskih biciklističkih staza kojima je Bilogora i ovaj dio Podravine premrežen. Uživajmo do tada!
                                                                Žarka Vujić

(Foto: Ž. Vujić)

Idu li muzeolozi u Muzej prekinutih veza?

    Kao što sam već napisala, kad osobno nadvlada javno, zapravo nema potrebe pisanja blogova, barem ne onih u okviru stranica javnih ustanova. Ipak uspjeh potisnuti nakrako osobno ili, još bolje, spojih ga s javnim, recimo s imaginarnim posjetom Muzeju prekinutih veza koji je postao zapaženim i nagrađenim europskim muzejskim projektom. 
    Dakle, odgovorno tvrdim iz osobnog iskustva kako nitko tko je u činu razilaženja od partnera ili preispitivanja veze nema uopće potrebu ići u Muzej prekinutih veza kako bi doživio katarzu, čišćenje i sl. A sve to su mi spomenuli kad sam studente na samom početku odvela u klasično muzejski organiziran prostor na Katarinskom trgu sami autori. Možda tek kad bol prođe i čovjek postane snažniji i s novom slikom života, postoji mogućnost da ode u muzej na dobru izložbu, u kazalište na dobru predstavu, pročita dobru knjigu itd. 
    No, za koga je onda otvoren Muzej prekinutih veza? I zašto koristi u nazivu pojam muzeja, a odmah su se prilikom prvog posjeta njegovi osnivači odricali od toga da su muzej. Rekla bih da je namijenjen prije svega turistima 21.st, ali i onim radoznalim građanima Zagreba, odgojenim u kulturi Big Brothera koji su naučili da mogu vidjeti i zavirivati u najintimnije dijelove ljudskih života. "Must see", vjerojatno stoji u Michelinovim vodičima pokraj ove zagrebačke znamenitosti, a hvale se i nazočnošću na TripAdvisor-u. 
    Divim se autorima koji su kapitalizirali jedan duboko bolan i osoban čin, no to je također znak vremena u kojem živimo. A kako bi mogli postati muzejem? Tako da se bave ljudskim, napose rodnim odnosima, tako da analiziraju i interpretiraju razloge prekida, tako da zapravo govore o kulturi i vještini dijaloga i zajedničkog življenja, a ne razdvajanju itd. itd...
   Još neko vrijeme neću imati potrebe otići na Katarinski trg...
   (Žarka Vujić) 

(Preuzeto sa sljedeće adrese: http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/129236/Muzeju-prekinutih-veza-nagrada-za-najinovativniji-muzej.html)

Centar Mate Lovraka

    U proteklom tjednu toliko me okupiralo osobno, osobno osjećajno, spojeno s prijateljima i dragima, grobljima, bolima, tugama i svađama, da je ono stručno - muzeologija i baština - ne nestalo, nego se povuklo i ustupilo mjesto ovom drugom.
    Jednostavno, u tom stručnom - otvaranju Muzeja automobila u Zagrebu, otvaranju nekoliko izložaba, pa i one o dizajnu izložaba itd, u svemu tome za mene nije bilo radosti. Sve do jutros i emisije na Hrvatskom radiju u kojoj je govorio, između ostalih, moj gimnazijski drug Dragutin Trošćan, danas pročelnik Upravnog odjela Općine Veliki Grđevac. On, kojem sam tako dobro znala šaptati u klupi ispred mene u bjelovarskoj Gimnaziji, danas je jako jasno i vrlo lijepo govorio o projektu Centra Mate Lovraka koji od 2011. izrasta svega desetak kilometara od mog rodnog mjesta Pavlovca.
    Ono što se počelo stvarati davno ranije oko Osnovne škole Mate Lovraka danas je toliko ojačalo (nasuprot tužnoj i osamljenoj sobi Mate Lovraka u Školskom muzeju!) i postalo prekrasna memorijska točka, prava kristalna točka baštine koja jedino može nastati unutar zajednice i voljom i trudom zajednice. Jedan mlin i jedan vlak, čitavo mnoštvo djece i roditelja, nastavnika, općinara itd izrodilo je spomenuti centar, poput zadrugara u Vlaku u snijegu. A danas su govorili, ako sam dobro čula, i o gradnji bazena. Dakle, točka se počela pretvarati u (školsku) destinaciju.
     Bravo Grđevčani!
     (Žarka Vujić)

(Ftgr.preuzeta sa stranice http://www.veliki-grdjevac.hr/lovrakov_centar.aspx)

Večera kao muzejski izazov

    Nije lako s održavanjem bloga. Nekada za njega nemam niti snage niti inspiracije, a nekada teme nadolaze ubrzano unatoč svemu. Tako i danas. Akademski suho i jedva zabilježeno spominjanje razredbenog postupka brzo smijenila jedna večera, naravno ona u muzejskom prostoru.
    Dakako, mislim na svečenu večeru koja će se održati u Klovićevim dvorima za najviše uzvanike proslave primanja RH u Europsku uniju. 
    Za mene kao muzeologinju koja se bavi značenjem (muzealnošću) i dodjeljivanjem značenja, prije svega je zanimljivo kako večere tijekom povijesti i dalje ostaju najsnažnija društvena okupljanja u službi potvrđivanja i pamćenja nekog događanja. Dok ručkovi imaju češće radni karakter, večerama, u krilu noći, pridodat je atribut svečanosti i posebnosti.
    Večere u muzejima spominjem studentima kad govorim o oblicima i mogućnostima zarade muzeja. Naravno, pri tome gotovo već mehanički ponavljam potrebu da muzej to čini u skladu sa svojim poslanjem i u ravnoteži zaštite i komunikacije.
    Tako se u praktičnoj literaturi spominje svečana večera pripremljena za 24 osobe u dražesnom malom memorijalnom Soane muzeju usred Londona, a koja mu je uprihodila 24 000 funti. Osobno sam vidjela dopremu luksuznog pribora za jelo i početak pripreme Muzeja za umjetnost i obrt u Budimpešti za večeru sudionika Hungaroringa negdje početkom 21.st.
     Kako li će to biti večeras?  Hoćemo li večeras zapravo svi zaraditi? (Žarka Vujić)

 

(ftgr.preuzeta sa stranice http://en.wikipedia.org/wiki/File:Budapest_Museum_of_Applied_Arts_interior2.jpg)

  

   

Razredbeni postupak iz perspektive profesora muzeologije

       Nas osmero i njih devedesetoro u svečanoj dvorani Učiteljskog fakulteta. Oni u groznici možda i neprospavane noći, testiranja, neizvjesnosti oko upisa i nastavka života u sljedećih nekoliko godina, mi opušteni i sa zrcima humora koja su samo na početku dopirala do njih, poslije više ne. Nakon dva sata koncentriranja na neuobičajena pitanja koja su propitivala ne njihovo faktografsko znanje nego njihove sposobnosti apstraktnog razmišljanja i zaključivanja, umor se osjećao u zraku.
      Isprva sam kao muzeolog uočavala bogate slojeve muzealnosti aule (pozornica, neobično oblikovani otvori za strujanje zraka, starija drvena sjedišta itd), a onda sam počela razmišljati i kao profesor Katedre za muzeologiju. Tko će se od ovih mladih ljudi, povezanih prezimenom na slovo P i željom da se upišu na Filozofski fakultet, opredijeliti za Preddiplomski studij informacijskih znanosti i unutar njega za muzeologiju odnosno baštinu?

      Ako sam strategiju sveopćeg interpretiranja Hrvatske obojala u ranijem postu i tamnijim tonovima, realnost govori da je ona dio našeg dugoročnog kulturnog pa i gospodarskog djelovanja. U tom smislu svaki je zainteresirani student dobrodošao. Propitivanje njihova interesa i broja započet će u trenutku kad se studiranje na svim razinama počne plaćati...

     

(foto: Ž. Vujić)

Interpretirana Hrvatska ili o tome kako ulazimo u Europsku uniju

          Nedavno je proslavljena 300ta obljetnica smrti Pavla Rittera Vitezovića, polihistora, tiskara, grafičara, književnika i kulturnog poslenika općenito i naslov mi je njegove historiografske knjižice Croatia rediviva iz 1700. izronio kao poticaj za igru riječima i značenjem i za stvaranje novog pojma – interpretirana Hrvatska.

         Naime, u tjednu u kojem postajemo članica Europske unije i rastu emocije pojedinih društvenih skupina, a koje ih putem medija nastoje učiniti našim kolektivnima, moja su razmišljanja okrenuta baštini koja se rađa pred našim očima.

Mislim pri tome na puste tvorničke pogone iz kojih su nestali radnici i radnice i koji se pretvaraju u svojevrsne baštinske otoke i za koje se snuju novi sadržaji i komunikacijski oblici. Mislim na obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja u tržišnoj utakmici nastoje pod svaku cijenu uspostaviti svoj specifičan baštinski identitet i prateće proizvode i tako privući kupce. Mislim na one koji osmišljavaju događanja ili, kako to gordo zvuči, evente u svakom mjestu lijepe naše. Tako se rađaju različiti festivali, srednjovjekovni turniri, sajmovi i ini dani koji se sele sa sjevera zemlje na jug i obrnuto i to gotovo u svim godišnjim dobima.

Dakle, upravo tako, ne kao (gospodarski) oživjela nego kao interpretirana Hrvatska ulazimo u Europsku uniju! Jedan stručnjak u području baštine trebao bi se tome radovati ili ipak?

(Žarka Vujić)

(Preuzeto sa stranice Željezničkog muzeja, http://www.hznet.hr/hz_muzej/index.php/zeljeznicka-industrijska-bastina/zagreb)

Glazba kao vrijednost, terapija i baština

     Večeras je zbor Filozofskog fakulteta, već glasoviti Concordia discors, održao dojmljiv završni koncert u ovoj akademskoj godini. Pratim ih i podržavam na različite načine od početka. No, večeras sam posebno osjetila snagu i učinak glazbe, a u što sam se ove godine osvjedočila i sa studentima Diplomskog studija muzeologije prigodom posjeta Memorijalnom muzeju I. Gorana Kovačića u Lukovdolu, pa i na predavanju o multimediji dr.sc. Maje Šojat Bikić u Muzeju grada Zagreba.
     Mi, koji živimo u kulturi slike, prema mojim opažanjima, posebno reagiramo na zvuk i stoga su zvukovi i glazba posebice dobrodošli u muzejima i sličnim baštinskim ustanovama.
      Glazba je univerzalan i snažan jezik. Ako i ne posjedujemo vještinu njena stvaranja i izvođenja, možemo je slušati i osvještavati njene elemente - ritam, tonove, boje, tempa itd. Možemo uživati i svakako se otvarati i osjećati. Nije bez razloga glasoviti pijanist i dirigent Daniel Barenboim osnovao izraelsko-palestinski orkestar West-Eastern Divan Orchestra  kojim je želio uspostaviti most između dviju zaraćenih strana.
      Unesimo zvuk u naše muzeje i galerije, poduprimo kreativno snagu stvaranja i ujedinjenja putem glazbe! Večarašnji koncert poslužio je donošenju odluke kako ću se iduće godine u okviru Osnova upravljanja muzejskim zbirkama baviti glazbom, odnosno glazbenim zbirkama i glazbenom kulturom općenito! Ona spaja...
(Žarka Vujić)

(Foto: Ž. Vujić)

     

Muzeologija, muzeji, muze i vrtovi

      Projekt vrta Filozofskog fakulteta, otvaranje školskog vrta pri poznatoj Osn.školi Davorina Trstenjaka, izložba o najljepšim školskim vrtovima na HRT-u, samo su neke iskrice koje su potaknule ovaj post. 
      Malo je poznato koliko je pojam muzeja povezan s vrtovima. Još su i Plinije i Varon podsjećali kako je priroda prvo prebivalište muza i zbog toga u najpjesničkijem smislu i muzej sam.
      Dakle, prve muzeje imali su naši dubrovački ljetnikovci, pa Koriolan Ćipiko u Kaštel Starom, Hektorović u Starom gradu itd. itd.
      No, moj najdraži muzej - vrt postojao je na sjeveru Hrvatske, Osmanlijama pred nosom i, naslućujem, uprkos. Mislim na vrt književnika, gospodarstvenika, političara i vojnika Nikole VII Zrinskoga. Njegov se vrt, prirodoslovna protuteža numizmatičkim, petrografskim i inim zbirkama koje je posjedovao, nalazio izmješten izvan starog grada Čakovca i toliko je Nikoli bio važan da ga je spomenuo u svojoj oporuci (knjižnicu nije) i još o tome s kolikim je trudom i marom i sam radio na njemu. Od toga vrta ostadoše tek toponim Giardino na Spallinom zemljovidu Međimurja (1670), nekoliko knjiga u ostacima Knjižnice Zrinskih u NSK, moje misli i...
(Žarka Vujić)

(Naslovnica knjige G.B. Ferare De Florum Cultura, preslik iz Knjižnice Zrinskih, NSK)

     

Kako to radi Ujedinjeno kraljevstvo ili što misli britanski puk o muzejima

Nedavno sam dobila el.poštom od najbližih prijatelja, i nastavila dijeliti mladim ljudima koje također smatram prijateljima, oveći dokument naslovljen kao Javna percepcija i odnos prema ulogama muzeja u društvu: izvješće pripremljeno od strane tvrtke Britains Think za Museum Association (ožujak 2013). Dakle, jedna od najpoznatijih europskih muzejskih strukovnih udruga, unatoč brojnim istraživanjima korisnika koja su provedena zadnja tri desetljeća na Otoku, odlučila se na još jedno, i to doista na nacionalnoj razini, a sve kako bi se oblikovalo strateško promišljanje Muzeji 2020: vizija. Vjerujem kako će i vama čitav dokument, ili samo bitan sažetak, ili pak o metodologiji, biti jednako zanimljiv kao i meni (Ah ti usmjereni muzeolozi, umjesto da uživaju u Muzeju u loncu oni čitaju izvješća!).

Najvažnije uloge, više nego li sam očekivala, i dalje se kreću oko zaštite i zbirki i osvještavanja nacionalnog identiteta pomoću njih (zašto ne i jačanja ponosa), ali i oko osiguravanja njihove stalne dostupnosti. U te najviše prioritete pripada i stvaranje ili bolje dijeljenje znanja u muzejima i to svima - kao zabavno obrazovanje za svu djecu i kao saznavanje provjerenih informacija za sve odrasle itd. itd. Eto, na tragu toga i ja dijelim sa svima ovaj link:

http://www.museumsassociation.org/download?id=954916

(Žarka Vujić)

Muzejska pismenost

     Carol B. Stapp iznijela je na svjetlo javnosti 1984. godine pojam muzejske pismenosti, a koji je podrazumijevao filozofiju muzeja zasnovanu na pristupačnosti i to s dubokim i vidljivim posljedicima u svim načelima i praksama muzeja. Posjetitelji u kojima je razvijeno povjerenje i osjećaj ugode u odnosu na muzej, to su oni "pismeni". No, tijekom vremena dr.sc. C. Stapp dopunila je svoje razmišljanje i progovorila i o obostranom opismenjavanju, odnosno ne samo o muzejski pismenoj publici, nego i o posjetiteljski opismenjenim muzealcima (Ta živimo u vremenu dvosmjerne komunikacije!). Danas me ja na stolu u E-316 dočekala oveća koverta poslana iz Zagreba. U njoj su se nalazile Pjesme iz muzejskog života koje je početkom 50tih 20.st. napisao muzejski i literarno izuzetno pismeni kolar i radnik Vagon tvornice u Slavonskom Brodu Ivan Šimunić (1897-1978). Naime, u to je vrijeme, odmah po osnutku, radio i bio vezan uz Muzej Đakovštine. Ljepšeg i toplijeg primjera za muzejsku pismenost ili pismenost u muzeju, kako vam drago, nisam našla.
(Žarka Vujić)


U muzeju       

Kada gledam ovdje
raznovrsne stvari
u njima se kriju
umjetničke tvari.

Kad gledamo ovdje
razna pomagala,
zapitat će netko
kako su se zvala.

Kad gledamo ovdje
kako neko stvara,
ta biti će uvijek
narodnoga čara...
(1952)

Caravaggio

Jučer je u MUO-u otvorena izložba zasnovana na Caravaggiovoj slici Večera u Emausu. Svakog muzeologa mora zanimati kako je muzejski interpretirano to jedno umjetničko djelo i stoga je posjet obavezan. 

Studentima govorim kako predmete čuvamo i skupljamo, bilo osobno bilo kolektivno, ponajviše u funkciji pamćenja, odnosno, kasnije, sjećanja. No, navalu sjećanja u meni je probudila i pozivnica za tu izložbu, obična reprodukcija. Prije svega priznajem sjećanje na izložbu Napuljskog slikarstva davne 1983. u Grand Palaisu u Parizu. Čitav mali opus Caravaggiovih radova prouzročio je tada uzbuđenje kod jedne apsolventice studija povijesti umjetnosti, od muzeologije još gotovo da i nije bilo niti - m.

Tri desetljeća poslije nazočna je i mala tuga muzeologa – zašto Caravaggio nije mogao biti izložen u Strossmayerovoj galeriji, u prirodnom okolišu za izlaganje djela starih majstora u Hrvatskoj? Možda bi upravo taj čin pokrenuo akciju i izvlačenje Galerije iz zaborava javnosti, možda doveo i do razmišljanja o promjeni njenog stalnog postava, osvježenju unutarnjeg uređenja, možda...
(Žarka Vujić)   

                                                         (ftgr.pozivnice, Ž. Vujić)

Izložba Cultureshutdown: Dan solidarnosti za kulturu BIH

            Ova izložba trebala se održati na Filozofskom fakultetu, no poradi tehničkih razloga do toga nije došlo. Žao mi je, jer bez zadrške podržavam kolege iz Sarajeva koji su, između ostalog, suočeni sa zatvaranjem svog najstarijeg, Zemaljskog muzeja. Podržavala sam ih i davno prije dok su bili moji studenti na Poslijediplomskom studiju i saznavala od njih iz prve ruke kako to započinje gašenje kulture. Recimo, smanjenjem ili dokidanjem grijanja u zimsko doba (Nedavno smo mogli vidjeti u dokumentarnom filmu kako se najveća knjižnica u Pjongjangu ne grije).

Smatrala sam, dođe li izložba na Fakultet uz potporu Katedre za muzeologiju, treba joj, uzimajući u obzir drugo okruženje i okolnosti. pridodali nove interpretativne elemente. Recimo, naše zajedničko (profesorsko i studentsko) razmišljanje prepoznajemo li znakove gašenja kulture i u Hrvatskoj.

Ja ih prepoznajem. Pojavljuju se kao nepopunjavanje slobodnih radnih mjesta u lokalnim muzejima, kao veliki broj kandidata na stručnim ispitima za muzejska zvanja a od kojih mnogi znaju da ih ne čeka radno mjesto, kao smanjivanje sredstava, posebice za izložbenu djelatnost, kao povratak Muzeja Marton u Samobor (privatan projekt koji nije uspio zaživjeti u centru Zagreba u blizini Muzeja prekinutuh veza), itd, itd.

Koje znakove vi uočavate?              (Žarka Vujić)

        Performance kao sastavni dio otvaranja izložbe u Arh.muzeju u Zagrebu 

                             (ftgr. preuzeta uz dozvolu s osobnog fbook profila)